EXIF podaci o fotografiji

Jedna od velikih prednosti digitalnih fotoaparata je i mogućnost bilježenja velikog broja dodatnih podataka o snimljenoj fotografiji, bez ikakvog uplitanja fotografa ili usporavanja procesa snimanja. Zbog velike fleksibilnosti digitalnih uređaja bilo je vrlo jednostavno u datoteku koja sadrži sliku ubaciti još neke dodatne informacije koje generira sam fotoaparat. U početku su se ti podaci svodili na samo nekoliko osnovnih, ali s vremenom se EXIF standard razvio i postao poprilično opširan.

EXIF podaci, odnosno metapodaci (kako ih neki zovu), su zapravo smješteni u zaglavlju slikovne datoteke i moguće ih je pregledati većinom preglednika slika ili jednostavno pregledavanjem svojstava datoteke (File Properties). Podijeljeni su u nekoliko osnovnih kategorija koje se odnose na sami fotoaparat, vrijeme snimanja, postavke fotoaparata i dodatne informacije ovisno o proizvođaču i modelu fotoaparata.

Vjerojatno najkorisniji podatak je sam datum i vrijeme snimanja, ali iz EXIF-a je moguće pročitati i puno drugih krisnih stvari, kao što je model fotoaparata, neke njegove karakteristike, rezolucija snimljene fotografije i postavke aparata pri snimanju itd. Jedan od EXIF metapodataka je i umanjena slika (obično dimenzija 160×120 px). Naravno, sve skupa ovisi o mogućnostima aparata. Tako npr. noviji aparati imaju u sebi senzor položaja, i u EXIF zapisuju orjentaciju pri okidanju što omogućuje automatsko rotiranje slika u uspravnom položaju. Profesionalni modeli u sebi mogu imati i GPS sustav (Global Positioning System) i tako za svaku fotografiju bilježiti točne zemljopisne koordinate gdje je snimljena.

Da bi dobili dojam o čemu se radi najbolje će biti pokazati jedan primjer:
Iz EXIF podataka u donjoj tablici je vidljivo da se radi o slici snimljenoj 9.11.2005. u 17:59 h. Iz umanjene slike (EXIF thumbnail) vidi se da je snimljena u predvečerje dana punog magle (a tko poznaje Zagreb zna i da se radi o Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu). Ako pogledate podatke pažljivije, vidjet ćete da je ekspozicija trajala cijelu 1 sekundu, što objašnjava prelijevanje boja i svjetla u magli. Zbog tog trajanja ekspozicije trebalo mi je 5-6 pokušaja dok nisam uspio uhvatiti par u nepomičnom položaju (bez zamućenja). Isto tako, da bih izbjegao zamućenje koristio sam stativ za fotoaparat i automatsko okidanje nakon 2 sekunde. Vidi se i da je aparat postavljen na osjetljivost ISO 50 da slika ne bi bila preeksponirana uslijed duge ekspozicije. Mali trik sa pomakom balansa bijele boje dao je toplije tonove, a osvjetljenje fotografije je uz pomoć duge ekspozicije (koristeći što više od siromašnog svjetla maglovitog sumraka) dovelo do čarobnog ozračja fotografije. Naveo sam samo neke zanimljivije podatke o slici, a daljnja analiza podataka iskusnijima u fotografiji će odati skoro sve tajne o načinu na koji je ova fotografija postignuta bez naknadne obrade u Photoshopu.

Make Canon
Model Canon DIGITAL IXUS 40
Date modified 9.11.2005 17:59:20
Orientation Top / left side
X-Resolution 180/1
Y-Resolution 180/1
Resolution unit Inch
YCbCr-Positioning 1
Date taken 9.11.2005 17:59:20
Date digitized 9.11.2005 17:59:20
Exposure time [s] 1
Exposure mode Manual
Exposure bias [EV] 0,0
F-Number F2,8
Focal length [mm] 5,8
Shutter speed [s] 1,61
Aperture F2,8
Max. aperture F2,8
Digital zoom Off
Flash Not fired, compulsory flash mode, return light not detected
Metering mode Multi-segment
White balance Manual
Colour space sRGB
Sensing method One-chip color area sensor
File source DSC
Custom rendered Normal
Subject program Standard
Image width 2272
Image height 1704
Components configuration YCbCr
Average compression ratio 5/1
Focal plane X resolution 2272000/224
Focal plane Y resolution 1704000/168
Focal plane res. unit 2
EXIF version 0220
FlashPix version 0100
Compression 6
X-Resolution 180/1
Y-Resolution 180/1
Resolution unit Centimeter
JPEG offset 5108
JPEG size 3201
Index R98
Version 0100
Focus distance [m] Auto
Focus mode 2 Single
AF point 16385
Metering mode Evaluative
White balance 14
Contrast Normal
Sharpness Normal
Saturation Normal
Flash mode Not fired
Flash intensity 0
Flash 65535
Flash details 0
Macro Off
Digital zoom Off
ISO value 50
Exposure mode Easy shooting
Easy-Shooting Manual
Firmware Firmware Version 1.00
Focal length [mm] 17,4
Focal length short [mm] 5,8
Focal units / mm 1000
Sequence number 0
Selftimer [s] 2
Drive mode Single or timer
Owner Tomislav Deković
Image quality Superfine
Picture info IMG:DIGITAL IXUS 40 JPEG
Image size Large
Image number 1383-803

Za pregled i obradu EXIF podataka postoji i jedan vrlo zgodan, a besplatan program jednostavno nazvan Exifer. Radi se o programu čija je instalacijska datoteka velika samo 1.6 MB, a možete je potražiti na www.exifer.friedemann.info. Program ima jednostavno i razumljivo sučelje i odlično pokriva većinu stvari vezanih uz prikaz i korištenje EXIF podataka.

Stativ za fotoaparat

Često se na ovaj dio opreme gleda kao na nešto što baš nije neophodno za dobre fotografije, a osim toga je i dodatno opterećenje pri prenošenju. Ni jedno ni drugo nije istina. Korištenje stativa je osnovna tehnika pri snimanju slika u lošim svjetlosnim uvjetima. Ne samo to, stativ drastično povećava oštrinu fotografija snimljenim pri dužim ekspozicijama ili pri velikim žarišnim duljinama kad i najmanji pomak zamućuje snimljenu fotografiju. Osim toga, za početnike je dobra okolnost i to što će za vrijeme postavljanja stativa imati vremena dodatno promisliti kako najbolje komponirati sliku.

Naravno, da bi korištenje stativa uopće imalo smisla on mora biti čvrst. Zbog toga su najbolji čvrsti metalni stalci sa što većom masom. Ali kao i sve ostalo i tu je potreban kompromis između stabilnosti i prenosivosti, pa su najpopularniji aluminijski stativi (koji su ujedno čvrsti i lagani). Pri korištenju stativa nemojte njegove noge uvijek maksimalno izvlačiti, to mu samo smanjuje stabilnost. Umjesto toga postavljajte ga što je niže moguće i to na čvrstu podlogu.

Ako posjedujete kompaktni fotoaparat vjerojatno će biti dovoljni i maleni stalci koji su jeftini i stanu u svaki džep, a ipak mogu poslužiti svrsi. Ipak, ti minijaturni stalci ne mogu držati velike fotoaparate sa teškim lećama, ili kompaktne fotoaparate čiji utor za stalak nije u blizini težišta kućišta. Maleni stalci su posebno praktični za upotrebu u muzejima, na izložbama, u zoološkim vrtovima i sličnim mjestima na kojima je zabranjena upotreba bljeskalice.

Osim standardnih i minijaturnih modela koriste se i razne modifikacije, od kojih je svakako najzanimljivija stvar sa engleskim nazivom chainpod – lanac koji se učvrsti na aparat i drži napetim dok ga se jednom nogom drži pritisnutog na podlogu, i tako se smanjuje mogućnost pomicanja aparata. Njegova prednost je što ga je lako strpati u džep ili torbicu aparata. Za fotografe koji puno snimaju kroz prozor auta postoje i stalci koji se učvrste na prozor auta, a za one koji fotografiraju uglavnom u macro tehnici postoji stativ koji omogućuje pomicanje i rotiranje aparata po različitim osima.

Osim svih nabrojenih vrsta stalaka nemojte zaboraviti ni na činjenicu da za stabilizaciju aparata može poslužiti i stol ili neka druga fiksna podloga.

Dok snimate sa stativom koristite automatsko okidanje slika (nakon 2 ili 10 sekundi), tako ćete biti sigurni da se aparat neće zatresti u trenutku okidanja. Bolji fotoaparati imaju i mogućnost okidanja pomoću produžnog kabela koji na sebi ima okidač, ili pomoću infracrvenog daljinskog upravljača. Kad god snimate u lošim svjetlosnim uvjetima nosite sa sobom barem minijaturni stativ, jer će vam sigurno zatrebati.

Arhiviranje i backup

“Ako nešto može poći naopako, poći će naopako.” – prvi postulat Murphyjevih zakona. Možda zvuči ironično, ali iskustvo je pokazalo da se važni podaci na računalima ponašaju upravo prema Murphyju. Iskustvo govori da nije pitanje hoće li se vama dogoditi gubitak važnih podataka, samo je pitanje kada će se dogoditi. Ima bezbroj načina kako možete izgubiti podatke (kvarovi opreme, greška u OS-u, udar groma, ljudska glupost…), ali samo je jedan način da svoje podatke zaštitite od gubitka: backup.

Pitanje je osobnog interesa pojedinca da li mu digitalne fotografije spadaju u važne podatke ili ne, ali sumnjam da bi itko bio sretan da mu se dogodi da izgubi fotografije koje mu predstavljaju uspomenu na nešto. Zbog toga se je dobro držati nekih principa koji vrijede za čuvanje bilo kakvih važnih podataka, ne samo digitalnih fotografija. Osnovni princip za čuvanje podataka je taj da u bilo kojem trenutku može doći do havarije i da za nju treba biti spreman.

Zbog toga je dobro imati backup svih važnih podataka, i to na dva odvojena (i po mogućnosti različita medija) koji se nalaze na odvojenim lokacijama. Tako ćete se osigurati da jedna havarija ne uništi i podatke i backup, a vjerojatnost da se u isto vrijeme na dva različita mjesta dogodi havarija je stvarno minimalna.

Idealni mediji za backup fotografija su svakako optički diskovi (CD ili DVD). Njihova cijena po megabajtu prostora je najpovoljnija, a karakteristike medija su sasvim zadovoljavajuće. Ipak, nemojte pri backupu štedjeti na način da kupite nekvalitetne medije – moglo bi se dogoditi da nakon nekoliko mjeseci ili godina jednostavno ne možete pročitati podatke s takvih medija. Također se ne preporuča optičke medije snimati maksimalnim brzinama (koje su na rubu pouzdanosti), jer razlika od 5 minuta može značiti veću pouzdanost i trajnost podataka.

Kao alternativu optičkim medijima možemo razmatrati i hard disk. Naravno, backup nećemo postaviti na disk na kojemu imamo originalne podatke – ako se taj disk pokvari onda ni backup nema smisla. Idealno bi bilo u desktop računalo ugraditi tzv. ladicu za hard disk i taj disk uključivati samo za vrijeme backupa, i nakon toga ga fizički odvojiti od računala (da se osiguramo od strujnih udara i sličnih kvarova). Takav način backupa je malo skuplji, ali i fleksibilniji i brži od backupa na optičke medije.

Kako to rade profesionalni fotografi?

Profesionalni fotografi (ljudi koji žive od fotografije) su ekstremno paranoidna skupina ljudi, koje je iskustvo naučilo da se podaci mogu lako izgubiti i teško vratiti. Zbog toga oni ne štede na opremi za backup svojih fotografija, što je i razumljivo: ako živite od fotografije i imate opremu vrijednu nekoliko tisuća eura, onda je normalna stvar da uložite novac i u kupnju jednog prijenosnog računala (sa DVD snimačem), desetak memorijskih kartica velikog kapaciteta, desktop računalo za obradu slika i eksterni hard disk za backup.

Nakon snimanja profesionalni fotografi odmah snimljene fotografije prebace na prijenosno računalo (i ostave ih na memorijskoj kartici), a ovisno o potrebi ih snime i na CD ili DVD. Kad dođu u ured, tada te podatke prebace na desktop računalo, na kojem ih obrade i zatim opet backupiraju na više mjesta. U principu backupirane podatke drže na fizički odvojenim mjestima (eksterni hard disk u uredu, a DVD-e i CD-e nose kući i spremaju na sigurno). Naravno, snimaju i dodatni CD ili DVD za klijenta.

Savjeti za amatere

Naravno, ne živimo svi od fotografije i normalno je da amateri nemaju novca, vremena ni potrebe da toliko truda ulažu u tako dosadnu radnju kao što je backup fotografija. Ipak, backupu treba posvetiti malo vremena i volje da bi izbjegli neželjene situacije.

Da bi za sebe odabrali optimalni način backupa morate malo proanalizirati svoje navike. Razmislite o tome koliko prosječno fotografija snimite u mjesec dana, za što ih koristite, da li ih odmah printate u foto studiju i slično. U principu se preporuča da radite backup barem jednom tjedno, ili nakon što snimite veći broj fotografija (npr. nakon dolaska s nekog putovanja). Svakako obratite pažnju da svoje digitalne fotografije ne držite na sistemskoj particiji hard diska ako radite pod Windows OS-om. Iako su najčešći operativni sustav, Windowsima se relativno često (s obzirom na cijenu i prečesto) dešava da dođe do greške koja traži reinstalaciju sustava pri kojoj je dobro formatirati sistemsku particiju. Dobro je osobne podatke držati na drugoj particiji, a preporučam i da napravite tzv. image sistemske particije, tako da ni greške u OS-u ne utječu na podatke.

Najbolje je nabaviti neki program specijaliziran za backup, po mogućnosti da ima podršku za snimanje na optičke medije. Ako vam je takva mogućnost nedostupna, poslužit će i Backup Utility (koji se nalazi u Windowsima) u kombinaciji sa podrškom za snimanje CD-a ili DVD-a. Dobra alternativa je i Nero 6 koji u sebi sadrži alat za backup, a često dolazi u paketu sa CD/DVD snimačima. Za backup fotografija je najbolje odabrati inkrementalni backup (koji u backup dodaje sve nove datoteke i datoteke koje su se izmjenile od zadnjeg backupa).

Ako u računalu imate dva hard diska, tada je razumna procedura u kojoj će program za backup snimati backup 1-2 puta tjedno na drugi hard disk (svi backup programi imaju mogućnost da to rade automatski), a svaka dva tjedna snimite cijeli backup na CD ili DVD. Ovo nije baš najsigurnija metoda, ali vjerojatnost da vam se istodobno pokvare dva hard diska je relativno mala.

I na kraju, ako još niste uvjereni da je backup podataka potreban – razmislite još jednom. Backup je relativno jeftin i lagan način da osigurate svoje uspomene. Ljudi koji imaju neke podatke na računalu se dijele u dvije skupine:

  • oni koji rade backup (ti su se već opekli)
  • oni koji još ne rade backup (ali hoće kad se opeku).

Ja spadam u prvu skupinu, s time da sam imao sreću i lekciju naučio na relativno nevažnim podacima.

Panorame

Razvoj digitalne fotografije je donio ogroman napredak i olakšao većinu poslova kad obrade informacija, a omogućio je i neke koji su do prije 5 ili 10 godina bili praktički nemogući. Među takvima je i panoramska fotografija, koja je prije bila moguća samo pomoću specijalnih aparata i filmova nestandardnih formata. Danas je moguće uz malo znanja i volje spojiti više fotografija u jednu, tako da u jednu sliku stavimo više kadrova i prikažemo npr. cijeli trg u jednoj slici.

Ovakve slike mogu biti vrlo zanimljive, ne samo zbog svog sadržaja, nego i zbog neobičnog formata. Najčešći format (omjer stranica slike) je 4:3, a u novije vrijeme se sve češće viđa i 16:9. Omjer 16:9 se sve više razvija u novije vrijeme zbog novog standarda HDTV formata i pogodniji je za gledanje filmova, dok je omjer 4:3 s nama puno duže. Ovakav omjer u počecima razvoja televizije nije bio slučajan – to je otprilike omjer “stranica slike” koju vidi ljudsko oko. Naravno da slika koju mi vidimo nije baš pravokutna ali vidni kut je malo zatvoren po vertikali zbog anatomije, tako da je omjer 4:3 prilično dobra aproksimacija. Baš takav “prirodni” omjer stranica slike na koji smo navikli čini panoramske slike zanimljivima i neobičnima. Druga neobična stvar na slici će se otkriti ako pažljivije pogledate gornju sliku, moći ćete primjetiti da je donji dio slike (šljunčana staza) prilično izobličen i da se zapravo radi o dugoj ravnoj stazi. Ostali dijelovi slike su također izobličeni, ali sve manje što su objekti na njima bili udaljeniji od objektiva. Ovakva iskrivljena perspektiva je karakteristična za panoramske snimke.


Još ekstremniji primjer možemo vidjeti na slijedećoj slici koja je sastavljena od niza fotografija snimljenih s mola poznate splitske Matejuške. Na krajnje lijevom i desnom rubu slike vide se dijelovi istog mola (koji je inače ravan). Dok sam ovo snimao stajao sam otprilike na sredini Matejuške, točno nasuprot Prokurativa. Zbog toga je taj središnji dio slike najmanje izobličen dok su svi dijelovi prema rubu slike sve više izobličeni zbog perspektive. Naravno da ne moraju sve panoramske snimke biti ovako očito izobličene. Ako se ograničimo na uži kut snimanja slika može na prvi pogled izgledati prirodno (iako svaka ovakva slika sastavljena od preko 4-5 fotografija neizbježno iskrivljuje perspektivu). Slika trogirske rive izgleda puno manje “umjetno” od gornjih dvaju primjera jer je sastavljena od tri fotografije, tako da joj je omjer širine i visine manji. Također se primjećuje da je kula Kamerlengo udaljenija i smanjena u pespektivi, dok bliži objekti izgledaju dosta veći.

Kako snimiti panoramsku sliku

Izrada ovakvih slika zapravo i nije tako komplicirana kako bi na prvi pogled mogli zaključiti. Najvažniji i najčešće kritični dio je samo slikanje. Potrebno je procjeniti najpovoljniju ekspoziciju koja će odgovarati cijeloj slici. Ako se intenzitet svjetla na nekom kraju slike ne mijenja drastično moguće je snimiti fotografije koje će se uspješno uklopiti u konačnoj slici. Najbolji način za procjenu ekspozicije je mjerenje svjetla u sredini konačne slike, odnosno na dijelu slike na koji će biti stavljen naglasak (npr. neka posebno zanimljiva zgrada ili spomenik). Važno je za vrijeme snimanja pojednih snimaka držati aparat u jednoj točki i zakretati ga samo horizontalno odnosno vertikalno. U tome će dobro doći stalak za aparat koji će ga omogućiti horizontalno zakretanje i spriječiti neželjeno pomicanje. Za početnike je najbolje koristiti Auto Stitch Mode (kod Canon aparata, kod nekih je Panoramic Mode i sl.). Kako god se zvao, taj način snimanja zapravo radi nešto vrlo jednostavno: procjenjuje ekspoziciju na osnovu prve slike, i zatim zadržava isti otvor blende i trajanje ekspozicije za sve slijedeće snimke. Osim toga pomaže i nastaviti snimke jednu na drugu tako da prikaže rubni dio prethodne snimke. U svakom slučaju, korisno je proučiti upute fotoaparata da bi mogli što bolje iskoristiti ovakav način snimanja. Ovaj postupak će dati prilično dobre rezultate za većinu scena. Drugi način snimanja dijelova panoramske snimke je manualno namještanje ekspozicije i snimanje pojedinačnih slika čiji se dijelovi preklapaju minimalno 20%. Ja najčešće postavim aparat u Manual način, odredim ekspoziciju na centralni dio slike i zatim blokiram ekspoziciju dok autofokus najčešće ostavim slobodan, ovisno o željenom izgledu slike. Nakon toga se vraćam na početak slike i okidam snimke jednu za drugom. Na taj način konačna slika bude bolje eksponirana jer procjenu ekspozicije vršim na sredini slike, dok Auto Stitch način procjenjuje ekspoziciju pri snimanju prve slike što može dovesti do velikog pomaka u ekspoziciji ako prva slika prikazuje dosta tamnije ili svijetlije dijelove od ostatka scene, npr. strana na kojoj je sunce.

Spajanje slika u jednu panoramu

Slike je moguće spojiti u Photoshopu (koji za to ima čak i programiranu automatsku radnju File>Automate>Photomerge), ali najbolji način koji sam do sada otkrio je mali program AutoStitch. Ja imam demo verziju i ona radi sasvim dobro. Program se još razvija i nove verzije je moguće skinuti na www.autostitch.net, a na istoj adresi je moguće naći i detaljnije upute za upotrebu. Program ima ugrađene napredne algoritme prepoznavanja i prilagodbe odgovarajućih dijelova slike, tako da se sa većinom vrijednosti postavljenima na Auto dobivaju odlični rezultati. Jedino što treba namještati je veličina generirane slike koju bi trebalo postaviti na neku razumnu vrijednost za početak (ja obično postavim visinu slike na 600 ili 800 px) dok ne dobijem dobar konačni rezultat, pa je onda povećam na 100% za konačnu sliku. Generiranje slike zna potrajati s velikim rezolucijama slike, ali se čekanje uglavnom isplati. Još jedna jednostavna alternativa je i Microsoft ICE koji brzo radi i ima jednostavno i ergonomski prihvatljivo sučelje. Panoramske slike su zanimljiv i neobičan način da malo izađete iz ustaljenih okvira u fotografiji, tako da ga preporučam svima koji žele probati nešto novo – nije protuzakonito, ali je ipak zabavno.

Alati za obradu fotografija

Nakon fotografiranja dolazi i dosadniji, ali ne manje kreativan dio posla: obrada slika u nekom od grafičkih alata. Postoje i puritanci među fotografima koji se tvrdoglavo protive zahvatima nad fotografijama u Photoshopu tvrdeći da to više nije fotografija. Ti puritanci vole zaboraviti kako su se i u vrijeme filma i klasičnih fotoaparata koristila razna sredstva i tehnike razvijanja filma da bi dobili bolje boje, veći kontrast, izrazili neki efekti itd.

Postoji ogroman broj programa koji su u mogućnosti korigirati boje i kontrast slike, ukloniti crvene oči i slične stvari, ali nekoliko njih je sposobno napraviti i puno više. Za osnovne radnje nad slikama možete se poslužiti bilo kojim preglednikom slika – skoro svi imaju elementarne alate za korekciju slika. Međutim, ako je slici potrebna veća korekcija, morat ćete instalirati jedan od pravih alata za obradu slika.

Trenutno je najbolje izabrati između tri najpoznatija editora slika, a odabir ovisi o osobnom ukusu i potrebama korisnika. Apsolutno najbolji ali i najskuplji alat je Adobe Photoshop. Alternativa skupom i za početnike kompliciranom Photoshopu su dva, što se tiče mogućnosti i sučelja potpuno različita, programa: The GIMP i Paint.NET. Paint.NET je dobar editor besplatan za korisnike Windows OS-a (razvio ga je Microsoft na .NET platformi). The GIMP je potpuno besplatan Open Source program koji ima mogućnosti vrlo bliske Photoshopu, a neke stvari su čak i puno naprednije izvedene (npr. Curves dijalog). Ali uvijek postoji neki “ali” – sučelje je komplicirano i potpuno nestandardno.

Adobe photoshop

Adobe Photoshop je već dugo vodeći alat za obradu rasterske (bitmap) grafike. Trenutno je na tržištu njegova deveta verzija CS2 (Creative Suite 2) koja je u odnosu na prethodnu CS verziju donijela puno novosti. Inače, Photoshop je apsolutni standard za rastersku grafiku i više od 90% grafičkih profesionalaca ga koristi iz jednostavnog razloga: jednostavno nema dovoljno dobrog konkurenta.

Sučelje Photoshopa je ogledni primjer, ne samo za grafičke programe nego i za sve aplikacije koje imaju specifičnu namjenu. Fleksibilno je i intuitivno, sa prilagodljivim paletama i odlično pogođenim kontrolama (kombinacija miša i tipkovnice). Osim što je ogroman trud programera uložen u dizajn i ergonomiju sučelja, Photoshop je najnapredniji i u raznim optimizacijama i metodama korištenja procesora. Zbog svega toga, Photoshop se smatra najboljim grafičkim rješenjem za profesionalce.

Kao i svaki drugi program, Photoshop zahtjeva nešto vremena da se priviknete na njegovo sučelje, ali to vrijeme je puno kraće nego kod bilo kojeg drugog programa. Što se tiče mogućnosti manipulacije slikama, ne postoji stvar koja bi vam mogla pasti na pamet, a da se ne može izvesti u Photoshopu (ponekad i na više različitih načina). Osim što potpuno podržava rastersku (bitmap) grafiku, Photoshop ima i djelomičnu podršku za rad sa vektorskom grafikom.

S obzirom da je Photoshop de facto standard u rasterskoj grafici nema smisla opisivati njegove već viđene mogućnosti, niti ga uspoređivati sa konkurencijom. Dovoljno je reći da se je program opasno približio savršenstvu. Jedina mana mu je za amatere visoka cijena od 650 $ (ne i za profesionalce, kojima je on vjerojatno jedini realni izbor). Za zahtjevne fotografe koji si ne mogu priuštiti Photoshop možda je dobra alternativa program Photoshop Elements, koji ima dobar dio mogućnosti Photoshopa (ali nema podršku za neke naprednije stvari) i znatno nižu cijenu. Za Photoshop je moguće dati samo ocjenu 10/10.

Adobe Lightroom

Adobe Lightroom je drugi vrlo popularni programski paket za obradu digitalne fotografije. Njegova prednost je u tome što je zamišljen i napravljen upravo za rad na digitalnoj fotografiji, i tome su prilagođeni svi dostupni alati i samo sučelje programa.

Korisnici koji su se već navikli na Photoshop (kao ja) ili neki drugi program se teško navikavaju na Lightroom, ali oni koji u njemu provode puno vremena kažu da njegovoj ergonomiji nema prave konkurencije za ovu namjenu.

Dostupni alati u programu su vrlo korisni za obradu digitalnih fotografija, i prilično intuitivni za korištenje. Ocjena 9/10.

The gimp

The GIMP (GNU Image Manipulation Program) je apsolutno najbolji besplatni program za obradu slika. Njegove mogućnosti obrade slika se jako približavaju skupome Photoshopu. Inače, program je izdan pod Open Source licencom, što znači da je potpuno besplatan za korištenje. Osim toga, dozvoljeno je slobodno mijenjanje programskog kôda, tako da ga možete dodatno prilagoditi svojim potrebama (naravno, ako znate programirati).

Zbog načina na koji se razvija, GIMP relativno često izlazi u novim verzijama. U svakoj novoj verziji program dobiva na kvaliteti i mogućnostima. Osim toga, njegov modularni dizajn omogućava korištenje raznih plug-inova i posebnih Script-Fu skripti, koje mu daju ogromne mogućnosti i olakšavaju neke radnje, a moguće ih je downloadati sa Intreneta. GIMP je preveden na mnoge svjetske jezike, a postoji i prilično kvalitetan prijevod na hrvatski jezik. Takve dodatke je moguće pronaći na www.registry.gimp.org.

Zbog svojeg primarnog razvojnog okruženja i operativnog sustava (GIMP je razvijen za korištenje pod Linux OS-om) program ima neobično sučelje. Na prvi pogled se je teško snaći kad vam se umjesto klasičnog prozora sa paletama otvori nekoliko prozora, ali nakon nekoliko minuta rada shvatite da je sučelje vrlo promišljeno i intuitivno. Ipak, nestandardno sučelje je GIMP-u velika mana, a možda i jedina stvar koja mu smeta da dostigne popularnost Photoshopa. Po defaultu GIMP otvara tri prozora: glavni GIMP prozor sa alatima, prozor paleta (layers, channels, paths, history…) i prozor u kojem se nalazi slika koju obrađujete. Prozori imaju svoje izbornike, a toolbari su vrlo dobro dizajnirani sa jasnim i preglednim ikonicama. U prozoru koji sadrži obrađivanu sliku desnim klikom miša dobivate kompletni izbornik sa jasno označenim svim stvarima koje možete obaviti na toj slici. Alati iz glavnog prozora nude ogroman broj opcija koje je lako postaviti kako vam odgovara.

Script-Fu ekstenzije su zapravo skriptirani zahvati nad slikom slični Action-ima u Photoshopu. U osnovnoj instalaciji postoje zgodne skripte za kreiranje Web grafike, logo-a, raznih tekstura i sličnih stvari. Osim toga, postoji i velik broj filtera kojima je moguće utjecati na izgled slike.

Što se tiče standardnih opcija za obradu slika GIMP nudi ogromne mogućnosti. Podržava slojeve, kanale, staze i ostale klasične alate za obradu slike. Alati za korekciju boja i kontrasta su odlično izvedeni: Curves i Hue-Saturation dijalozi su napravljeni bolje nego u Photoshopu, a ostali imaju istu funkcionalnost.

Zbog svega toga GIMP postaje sve popularniji među ljudima koji ne žele platiti za korištenje komercijalnih programa (ili se ne žele gnjaviti sa njihovim crackiranjem). Sa svojim mogućnostima je sigurno dovoljno dobar da bude jedini editor slika na računalu, čak i za vrlo zahtjevne korisnike. Ako vam je jedina izlika za korištenje nekog drugog programa GIMP-ovo sučelje, promislite malo: svaki program traži određeno vrijeme privikavanja, a GIMP ne traži ni kune za korištenje. Ocjena 8/10.

Paint.net

Paint.NET je relativno novi program za obradu slika. Razvio ga je Microsoft kao zamjenu za Paint koji se distribuirao s Windowsima do verzije XP. Sam program je odličan za početnike ili napredne korisnike koje zanima samo osnovna obrada slika bez korištenja nekih naprednih filtera i sl. Za svoju instalaciju program zahtijeva prethodno instaliran .NET framework, što malo komplicira instalaciju nezahtjevnim korisnicima.

Sučelje programa je dobro riješeno i zahtijeva relativno kratko vrijeme prilagodbe. Palete s osnovnim alatima su razmještene bočno, ali ne baš najbolje dimenzionirane pa nekad smetaju. Ipak, kao nekakva utjeha nam dolazi to da palete postaju poluprozirne ako se nad njima ne nalazi pokazivač miša. Broj alata i filtera nije velik, ali je relativno dobro odabran. Jedino bi za obradu fotografija bilo dobro dodati više filtera za izoštravanje (obrnutih filtera za zamućivanje ima dovoljno, mali paradoks…). Alati su jednostavni i intuitivni, tako da je moguće lako i brzo uređivanje slika.

Ipak, ovo nije pravi profesionalni program, i to se vidi tijekom dugotrajnijeg korištenja. Nema onu fluidnost i ergonomiju Photoshopa, a nije ni toliko dobro optimiran. Nedostaje mu i veći broj opcija i filtera koji bi popravili dojam što se tiče obrade fotografija. Ali sve u svemu, Paint.NET će biti dovoljan čak i zahtjevnim fotografima koji si ne mogu priuštiti 650$ za Photoshop a ne traže sve mogućnosti od svog programa. Ali, po pitanju cijene i mogućnosti ipak gubi bitku sa besplatnim GIMP-om. Ocjena 6/10.

Noćno snimanje

Iako je prilično zahtjevno zbog male količine svjetla, noćno snimanje je vrlo zabavan i kreativan dio fotografije. Osim strpljenja i stativa za aparat nije vam potrebno baš puno stvari. Bilo bi dobro da aparat koji posjedujete ima mogućnost da se vrijeme ekspozicije produži na nekoliko sekundi ili više, da bi senzoru doveli dovoljnu količinu svjetla. Naprimjer, ova slika sa mjesečinom i svjetlom zaostalim od zalaska sunca je snimljena gotovo u potpunom mraku i ekspozicija je trajala 6 sekundi, naravno uz korištenje stativa.

Ako vas zanimaju teme, najveće mogućnosti nude razne noćne panorame naseljenih mjesta. Ali nemojte zanemariti ni manje scene, mjesečinu, more, rijeke, ceste… Ako imate scenu u kojoj važnu ulogu igra mjesec pokušajte raditi dodatnu ekspoziciju u kojoj će mjesec biti pravilno eksponiran, i nakon toga ga u Photoshopu (ili nekom drugom alatu za obradu slika) uklopite u sliku. Isto vrijedi i za neke druge objekte koji su važni u kompoziciji, a previše su kontrastni u slici da bi bili korektno eksponirani.

Noćno snimanje svakako zahtjeva više planiranja i eksperimentiranja s aparatom, traži veću pažnju pri kadriranju i odabiranju parametara snimanja, ali sve to vraća fotografijama sa posebnim ugođajem. Za ovakvo snimanje nije neophodan aparat visoke klase sa manualnim postavkama, većina jeftinijih aparata ima mogućnosti kojima je moguće postaviti odgovarajuće parametre. Obično se radi o Night mode-u ili sličnim postavkama sa isključenom bljeskalicom, ali najbolje je prethodno pogledati uputstva za upotrebu pojedinog aparata.

Osim što je potrebno aparat postaviti na stativ, produžiti vrijeme ekspozicije i isključiti bljeskalicu, dobro je postaviti ISO osjetljivost senzora na što nižu vrijednost da izbjegnemo pojavu šuma. Poteškoće bi mogle nastati pri kadriranju, kad aparat počne sa fokusiranjem – često se desi da pri lošim svjetlosnim uvjetima i bez ikakvog bliskog predmeta autofokus aparata zapadne u probleme. Zbog toga je dobro iskoristiti mogućnost postavljanja panoramic focusa (“amaterski” naziv za beskonačnu fokusnu duljinu) koji bi trebao omogućiti razmjerno dobru oštrinu fotografije.

Da bi kontrolirali ekspoziciju možemo iskoristiti otvor blende, trajanje ekspozicije, ili u slučaju jednostavnijih aparata kompenzaciju ekspozicije. Obratite pažnju na to da će slike na LCD-u aparata uvijek biti svjetlije od samog kadra, pa ono što vidite na LCD-u shvatite samo kao orijentacijsku vrijednost.

Za noćne snimke je ponekad teško i odrediti odgovarajući balans bijele boje. Iako ponekad namjerna pogreška pri određivanju balansa bijele boje oplemeni fotografiju, u principu treba pripaziti da balans postavite na pravu razinu.

Najbolje je snimiti više snimki, i to pri različitim postavkama, pa onda kasnije na miru odlučiti koja fotografija vam se najviše sviđa. Pri tome vam savjetujem metodičnost: snimajte pri raznim kombinacijama parametara i postavki. Na taj način ćete nakon nekog vremena znati koji parametri daju najbolju sliku u kojim uvjetima. Eksperimentirajte!

Preglednici slika

Preglednici slika su u zadnjih nekoliko godina toliko popularan softver da više nema potrebe za plaćanjem licenci. Besplatni preglednici su dovoljno kvalitetni za sve radnje koje bi vam mogle zatrebati. Nekadašnji kralj računalnih slika ACDSee je dobio jaku konkurenciju, a sam je postao prevelik i prespor za svoju namjenu. Ovisno o navikama i potrebama korisnika, moguće je odabrati svoj preglednik između mnogih freeware preglednika. Ja ću ovdje predstaviti nekoliko najzanimljivijih.

FastStone Image Viewer – kameleon

FastStone Image Viewer je još jedan vrlo zanimljiv preglednik slika. Ima vrlo zanimljivu koncepciju, ali izvedba sučelja sa skinovima koji ispadaju iz okvira standardnog sučelja mu je u eri Windowsa 7 postala teret. Osim te mane, program kao preglednik slika funkcionira odlično.

Posebno je dobra izvedba pregledavanja slika preko cijelog ekrana: kada pokazivač miša dođe na rub ekrana pojavljuju se razni toolbari sa prilično korisnim opcijama (na sva četiri ruba su različiti intuitivni i korisni toolbari). Program zbog takvog sučelja nije spor, i među bržima je kod otvaranja slike.

Opcije uređivanja slike su mu vrlo bogate iako se na prvi pogled čini da nije tako moćan. Mogućnosti podešavanja Levels i Curves su dugo falile preglednicima slika, i mogle su se pronaći samo u naprednijim programima za obradu slika kao Photoshop. Isto tako, često su korisne opcije Clone and Heal ili Draw board. Ovaj program, kada se upoznaju njegove mogućnosti, može u puno svakodnevnih stvari zamijeniti programe poput Photoshopa. Naravno, ne može ih zamijeniti u potpunosti, ali drastično reducira potrebu da se Photoshop pokreće zbog nekih manjih korekcija slike. Ocjena 10/10.

XnView – bolji od originala

XnView je primjer kako kopiranje najboljih i nije tako loša strategija. Ovaj program je svoj razvoj počeo kao klon tada najboljeg programa za pregledavanje slika ACDSee-a, a sada izgleda da ga je pretekao po kvaliteti. Program je besplatan za neprofitno korištenje, što mu je glavna prednost nad ACDSee-jem.

Inače, XnView je možda i najbolji klasični preglednik slika trenutno. ACDSee je s vremenom postao ogroman i spor program (bloatware), a XnView je uskočio kao savršena zamjena. Brz, jednostavan, pun mogućnosti, odličnog dizajna i ergonomije, a besplatan – ubojita kombinacija.

Prednost ovog programa je i to što ne pokušava biti nekakav program-fotoalbum (što je kamen oko vrata mnogim ovakvim programima), nego jednostavno preglednik. Ako baš želite slike sortirane u fotoalbum koristit ćete neki program za katalogizaciju slika. Za ljude koji obraćaju malo pažnje na to kako su im fotografije sortirane na hard disku (posložene po direktorijima) ovaj program je savršen, a one kojima fotografije Scanner and Camera Wizard iskrca u My Pictures neće spasiti nikakav preglednik/katalogizator/pretraživač slika sve dok se ne razvije umjetna inteligencija.

XnView se vrlo brzo pokreće, i ima dovoljno mogućnosti da bude jedini preglednik i editor fotografija za manje zahtjevne korisnike (one koji mogu živjeti bez Photoshopa/Paint Shop Pro-a/GIMP-a). Uz svoje filtere (koji su dobro napravljeni i ima ih dosta), XnView može korisiti i Photoshopove .8bf filtere, što ga čini vrlo moćnim programom. Dostupna je i verzija na hrvatskom jeziku. Ocjena 9/10.

IrfanView – mali univerzalac

IrfanView je program koji se već prilično dugo razvija i usavršava. Autor programa je Irfan Škiljan iz Jajca u susjednoj BiH. Nastao je kao Irfanov diplomski rad na bečkom sveučilištu, a prerastao je u jedan od najpopularnijih preglednika/editora slika.

Program čija je instalacija velika 875 kb (izvršna datoteka 424 kb) će vas sigurno iznenaditi svojom brzinom i mogućnostima. Njegova osnovna namjena nije samo pregledavanje slika, nego i njihovo uređivanje i konverzija između raznih formata. Broj formata koje IrfanView može pregledavati i spremati je ogroman, a osim toga moguće je instalirati i plug-in koji će tu listu još proširiti. Moguće je i uređivati ili preimenovati veći broj slika odjednom, tako da im kroz sučelje odredite parametre i pokrenete konverziju. Osim toga program ima vrlo fleksibilno rješeno primanje naredbi iz komandne linije, pa vam može odlično koristiti ako stalno obavljate iste radnje sa slikama.

IrfanView ima mogućnost prijevoda na druge jezike, a sa njegove web stranice moguće je downloadati i verziju na hrvatskom jeziku.

Slikama koje pregledavate moguće je mijenjati boje, kontrast i još puno toga što bi vam moglo pasti na pamet. Postoje i razni efekti i filtri kojima je moguće dodatno utjecati na izgled slike, a za još zahtjevnije postoji plug-in koji omogućuje korištenje Photoshopovih filtera .8bf.

Nažalost dio programa koji prikazuje thumbnailove svih slika u direktoriju je prilično siromašan, pa ga nećete moći koristiti kao pravi browser slika. Ali uz malo organizacije, IrfanView će savršeno koristiti u kombinaciji sa Windows Explorerom/Total Commanderom. Također, problem je i u tome što zadnjih godina razvoj ovog programa potpuno stagnira.

Najveća prednost programa je njegova jednostavnost i brzina. Moja ocjena mu je 8/10.

Makro fotografija

Jedna od velikih prednosti digitalnih fotoaparata je to što većina njih može snimati vrlo dobre snimke u makro modu. U principu, makro snimkama se smatraju slike koje prikazuju malene objekte u uvećanom mjerilu ili 1:1. Zbog konstrukcijskih razloga samo su rijetki klasični fotoaparati imali mogućnost snimanja makro fotografija bez posebne opreme.

Makro fotografija je pojavom i kvalitetom snimki digitalnih fotoaparata dobila novi zamah. Osim što je interesantna ljudima kojima je iz nekog razloga potrebno dokumentiranje sitnih predmeta (filatelisti, numizmatičari, draguljari…) takvom vrstom fotografije se bave i ostali profili fotografa. Približavanjem objektiva predmetu kojeg slikamo vidi se sve više detalja, tekstura i oblika koje inače ne zamijećujemo golim okom. Teme makro fotografija sve više postaju cvijeće, kukci i razni sitni predmeti.

Tehnički gledano, sve makro fotografije imaju nekoliko zajedničkih stvari o kojima treba voditi računa. Zbog malog razmaka između subjekta i objektiva doći će do pojave vrlo male dubinske oštrine, pa pri kadriranju pripazite na udaljenost raznih predmeta od objektiva. Zbog male dubinske oštrine će vrijeme okidanja će biti produženo, pa smo i s te strane ograničeni. Zbog toga svakako treba paziti na trešnju aparata – dobro bi bilo nekako ga učvrstiti ili koristiti stativ za fotoaparat. Druga bitna poveznica makro fotografija je osvjetljenje scene. Zbog malog prostora i specifičnih tehničkih uvjeta potrebno je koristiti neke trikove kako bi dobili ujednačenu osvjetljenost kadra.

Zbog male dubinske oštrine dobro je bitne dijelove scene postaviti na način da se svi nalaze u ravnini paralelnoj sa ravninom senzora aparata. Ako snimate plošne predmete koji zauzimaju znatni dio kadra, postavite aparat tako da bude paralelan sa plohom predmeta. Naravno, vrijedi i suprotno: iskoristite malu dubinsku oštrinu tako da objekte postavite na različitim udaljenostima od objektiva i time pojačajte efekt vizualne izdvojenosti subjekta.

Pri malim fokusnim duljinama posebno dolaze do izražaja razna izobličenja slike. Zbog toga izbjegavajte vizualno utjecajne vertikale ili horizontale na rubovima kadra – takve stvari podsvjesno gledatelju upadaju u oko i čine sliku neprirodnom.

Što se tiče osvjetljenja scene, pri makro načinu snimanja ćete sigurno imati barem malo problema sa neželjenim sjenama na subjektu. Da biste ih eliminirali i omekšali svjetlo, postavite na stranu suprotnu od izvora svjetlosti reflektor. Kao reflektor možete koristiti komad kartona, papira, plastike i slične svijetle plosnate predmete. Naravno, pri tome pazite na njihovu boju da ne bi uzrokovali pomak u spektru boja. Ako vam kartonski reflektori ne odbijaju dovoljno svjetla (ili ih ne možete postaviti dovoljno blizu objekta) možete koristiti ogledalo, ili na karton nalijepiti aluminijsku foliju. Ako je ambijentalno svjetlo preslabo i koristite umjetno svjetlo pazite na balans boja. U velikoj većini slučajeva od bljeskalice na aparatu nećete imati koristi. Iako neke smanjuju intenzitet bljeska kad snimate u makro modu, obično preeksponiraju sliku. Ako ste ipak ograničeni na makro fotografiju osvjetljenu bljeskalicom, tada pokušajte improvizirati tako da paus-papir nalijepite preko bljeskalice da rasprši svjetlosni snop i pokušajte sa raznim kombinacijama reflektora sa bočnih strana.

U svakom slučaju, makro fotografija je vrlo zabavna i ako vaš aparat ima mogućnost snimati u makro modu, svakako se pozabavite time. Počnite sa statičkim predmetima i što više eksperimantirajte – to je najbolji način učenja.

Savjeti za putovanja

Putovanje sa digitalnim fotoaparatom je relativno bezbolno i ugodno iskustvo ako se unaprijed pripremite i držite se nekoliko savjeta. Naravno, puno toga ovisi o trajanju i destinaciji putovanja i o tome koliko fotografija ćete snimiti. U svakom slučaju, dobro bi bilo opskrbiti se memorijskim karticama i baterijama u što većoj količini. Ako posjedujete prijenosno računalo, to je velika prednost – tako uvelike smanjujete potrebu za velikim memorijskim kapacitetom.

Ponesite sa sobom

Ponesite sa sobom sve memorijske kartice koje imate, sve baterije i punjač, barem mali stativ za fotoaparat i eventualno pribor za čišćenje aparata. U slučaju da putujete na drugi kontinent, obratite pažnju na tamošnji standard za električne mreže (u Americi je 110V / 60Hz) da vam se ne dogodi da je punjač baterija koji ponesete beskoristan.

Ako putujete samo na jedan dan, tada ne morate ponijeti toliko stvari, ali se ipak pripremite. Ponesite dovoljno memorije, rezervne baterije i stativ za fotoaparat. Nemojte zanemarivati stativ, jer najefektnije slike bilo koje destinacije možete snimiti upravo u zoru ili u sumrak – a tada će on dobro doći.

Kamo sa slikama kad se kartica napuni

U slučaju da će putovanje duže potrajati, morate razmisliti kako pohraniti slike nakon što napunite karticu. Postoji nekoliko raznih mogućnosti. Najbolja opcija je ako imate prijenosno računalo, tako ne ovisite o uslugama drugih ljudi. Postoje i razni prijenosni uređaji sa hard diskovima koji primaju memorijske kartice i pohranjuju slike. Međutim, takva rješenja su skupa i relativno mali broj ljudi ima takve mogućnosti. Postoji i mogućnost da svoju karticu odnesete u foto-studio, tamo razvijete fotografije i zatražite da vam ih snime na CD. Ali ta usluga obično ima bezobrazno visoku cijenu (obično 2-5 kn po slici, a na CD stane i do 600 slika), pa se nemojte oslanjati na to kao dobro rješenje. Ako ste u posjetu nekom gradu, vjerojatno ćete naići na neki Internet caffe ili računalnu radionicu. Tamo ćete moći donijeti svoj fotoaparat i prazni CD na koji ćete moći prebaciti slike, ali ponesite sa sobom potrebni kabel za fotoaparat i prazne CD ili DVD medije. Ako odsjedate u hotelu ili u privatnom smještaju, vjerojatno će biti moguće sa osobljem dogovoriti besplatno korištenje njihovog računala, što će vas riješiti svih briga.

Postoji i mogućnost da u nekom Internet caffeu slike sa aparata prebacite na neki od servera koji je specijaliziran za hosting slika. Takvih servisa ima sve više (pa čak i kod nas) i nađe se i pokoji besplatni. Možda je bolja opcija slanje slika na svoju e-mail adresu, pogotovo sad kad je besplatni gmail servis ponudio velik memorijski prostor. Ovo je vjerojatno bolje i zbog činjenice da je moguće slike grupirati u zip datoteke veličine do 10 MB (zbog ograničenja veličine privitka poruke).

Što i kako snimati

Kada dođete na zanimljivu lokaciju i počnete snimati nemojte se zanijeti i ispucati 20-ak slika na istu stvar iz istog kuta. Pokušajte prije snimanja procijeniti barem dva-tri kuta iz kojih možete dobiti zanimljiv kadar. Podjednaku pažnju posvetite arhitekturi i malim detaljima. Ako je mjesto po nečemu specifično, pokušajte to snimiti na više načina, pazeći da se ne izgubi kontekst. Kad snimate ljude pazite da to ne bude na način da im bude neugodno, a ako vidite da ne žele da ih snimate nemojte inzistirati. Za vrijeme snimanja nemojte žuriti, sve radite promišljeno obraćajući pažnju na parametre fotografije i postavke aparata. Tako ćete izbjeći zanimljive snimke na kojima ćete tek naknadno otkriti da su tehnički loše odrađene.

Često će se na putovanju dogoditi da želite snimiti neki prizor koji zbog svoje veličine jednostavno ne može stati u jedan kadar, a baš ga želite snimiti. Naprimjer, trg ili fasadu neke zgrade od koje se ne možete dovoljno udaljiti da cijela stane u kadar. Za takve slučajeve pročitajte članak o spajanju više slika u jednu, tzv. panoramskim fotografijama.

Ako imate na raspolaganju više vremena, pokušajte se što bolje informirati o destinaciji i isplanirati posjete zanimljivim mjestima. Pazite, često se dešava da ljudi jednostavno ignoriraju stvari koje nisu razvikane i navedene u turističkim vodičima, a koje mogu biti vrlo zanimljive. Npr. u Splitu ćete jako malo turista vidjeti u četvrti Veli varoš, a radi se o dijelu grada koji doslovno odiše duhom onog doba koje je opisao Smoje u Velom mistu. Ima još puno takvih primjera, pa pazite da i vi ne upadnete u takvu klopku.

Svoj dan planirajte po suncu: rano jutro i kasno popodne su idealno vrijeme za fotografiranje. U međuvremenu se prošećite gradom, tako ćete ga upoznati. Naravno, nemojte potpuno odustati od snimanja u to doba dana. Dok je sunce visoko na nebu sjene na fotografijama postaju jako vidljive, pa se skoncentrirajte na detalje koji se cijeli nalaze ili u sjeni ili na suncu. Ako snimate scene na suncu pripazite na lens flare koji je česta pojava na manje kvalitetnim lećama digitalnih fotoaparata. Naravno, može se dogoditi da baš lens flare oplemeni fotografiju, ali u principu ga treba izbjegavati. Zanimljiva može biti i igra svjetla i sjene, pa potražite zanimljive kombinacije. Na kraju dana, nemojte zaboraviti ni na zalazak sunca sa motivom tipičnim za mjesto koje posjećujete.

Naravno, sa zalaskom sunca vaše fotografiranje ne mora biti završeno. Ali, morate se prilagoditi novim svjetlosnim uvjetima i promijeniti način fotografiranja i razmišljanja. O snimanju u noćnim uvjetima više pročitajte u članku noćno snimanje.

Fokus

Jedna od stvari koje najviše utječu na dojam o fotografiji i njezin ugođaj je fokus. Pri promatranju fotografije ljudsko oko podsvjesno biva privučeno prema određenim dijelovima slike. Pažnju najviše privlače područja slike koja se ističu oštrinom detalja (područja koja su u fokusu) i područja koja imaju veliki kontrast u odnosu na okolinu. Zbog toga je fokusiranje jedna od kritičnih faza fotografiranja.

S razvojem digitalne fotografije i računalne obrade fotografija dolazimo do još jednog argumenta o važnosti fokusa. Radi se o tome da je računalnom obradom moguće kompenzirati većinu manjih grešaka, ali fokus fotografije je vrlo teško uvjerljivo popraviti. Ostale elemente kao što su ekspozicija, balans i zasićenje boja i sl. je relativno lako ispraviti ako se ne radi o velikom pomaku od idealne vrijednosti. Čak i ako je prilikom snimanja došlo do male trešnje aparata moguće je algoritmom Unsharp mask popraviti stvar, ali krivo fokusiranu fotorafiju je nemoguće uvjerljivo ispraviti.

U fotografskom kontekstu fokus je određen objektivom fotoaparata i njegovom fokusnom duljinom. Osim samog fokusa bitan utjecaj ima i dubinska oštrina, koja osim fokusne duljine ovisi i o otvoru blende. Što je manji otvor blende to će veći prostor biti u području dubinske oštrine i izgledati izoštreno. Više o osnovama optike možete pročitati u članku teorija fotografije.

Fokus i dubinska oštrina su bitna sredstva izražavanja jer pomoću njih možemo EXIF thumbnail vrlo efektno pokazati koji dio slike je bitan, i isto tako ostavljajući neke elemente fotografije neizoštrenima sugeriramo onome tko gleda sliku da oni nisu bitni. Taj princip se naziva dubinska izolacija i izravno je povezan sa dubinskom oštrinom fotografije. Što više otvorimo blendu to će se objekti koji su u fokusnoj ravnini ili u blizini više isticati oštrinom i detaljima.

Autofokus

Do prije dvadesetak godina rijetki fotoaparati su imali mogućnost da automatski podese fokus. Umjesto toga trebalo je ručno podesiti fokus što je bilo sporo, nespretno i ne baš jako precizno. Pogotovo je bilo teško dobro podesiti fokus na teleobjektivima koji inače imaju malu dubinsku oštrinu i svaka pogreška pri fokusiranju je dolazila do izražaja. Ako se radilo o fotografiranju dinamičnih scena kao štu su sport ili životinje u pokretu tada je ručno fokusiranje bilo vrlo teško izvedivo i nepouzdano. Trebalo je pokušati predvidjeti kretanje objekta i unaprijed izoštriti na udaljenost na kojoj će se objekt tek naći. Takav način fotografiranja je bio vrlo nepouzdan i jako mali broj fotografija bi uspio ispasti korektno fokusiran.

Zbog svih tih problema se pojavila potreba za sustavom koji bi automatski detektirao udaljenost objekta od fotoaparata i pomoću servomotora u objektivu fokusirao taj objekt. Naravno, razvojem elektronike i fine mehanike to je bilo izvedivo ali i skupo. Zato su fotoaparati sa sustavom autofokusa dugo bili rijetka i ekskluzivna pojava.

Prvi autofokus sustavi su radili na principu odašiljanja infracrvenog snopa svjetlosti prema sredini kadra i detektiranja vremena koje je potrebno da se zraka IC svjetla vrati u senzor. Na taj način je bilo moguće fokusirati samo predmete koji se nalaze u središtu kadra, ali i to je bio veliki pomak naprijed.

S pojavom digitalnih aparata otvorile su se nove mogućnosti za konstrukciju sustava za autofokus. Kadar ispred objektiva se ionako stalno analizira da bi se odredili parametri osvjetljenja, pa je to iskorišteno i za autofokus. Kod digitalnih aparata više nema potrebe slati svjetlosne zrake kad već imamo informacije o kadru u obliku električkih impulsa. U jeftinijim fotoaparatima se koristi princip detektiranja rubova predmeta na način da se odredi područje koje bi moglo biti rub nekog predmeta i tada se leće pomoću servomotora pokreću da bi se postigao što veći kontrast na tom području. Ovakav način se pokazao prilično pouzdanim, samo što je relativno spor. Za većinu situacija je sasvim dovoljan, ali kod fotografiranja objekata koji se brzo kreću ipak je prespor. Zato je za SLR aparate razvijen sustav koji analizira sliku kadra u dvije faze i uspoređuje fazni pomak između njih. Kad signal za određeni dio slike nema faznog pomaka znači da je objekt u tom dijelu slike točno u fokusu. Osim toga unaprijeđeni su i algoritmi detekcije ključnog objekta u kadru, tako da postoje uvjetno rečeno inteligentni sustavi koji sami biraju koji dio kadra će biti fokusiran. Takvi sustavi odvojeno analiziraju nekoliko različitih područja slike pokušavajući pomoću nekih parametara otkriti najvažniji dio kadra i na njega fokusirati.