Kontrole na fotoaparatu

Bez obzira na to što je ovaj članak namijenjen početnicima u fotografiji, dobro će doći i iskusnijim korisnicima da malo utvrde osnovne principe koji omogućuju da fotografije koje snimaju budu bolje. Naglasak ću staviti na kontrole koje se mogu naći na aparatima niže i srednje klase, jer pretpostavljam da onima koji posjeduju napredne aparate više klase ovakav članak nije potreban.

Velika većina fotografija koje snimamo služi da bi zabilježili neki događaj ili poseban trenutak u svom životu (ili u životu bliskih osoba). Ali da bi takve fotografije ostale drage uspomene pri samom okidanju treba voditi računa o nekoliko tehničkih stvari. Inače se može dogoditi da tehnički loša fotografija kvari dojam trenutka kojeg smo htjeli zabilježiti.

Još jedan savjet koji se odnosi na apsolutno sve situacije: kad snimate scenu dobro razmislite o postavkama i kompoziciji, naknadno popravljanje slika u alatu za obradu ne može zamijeniti kvalitetno odrađeni dio prije okidanja. To se posebno odnosi na oštrinu fotografije jer je nju kasnije nemoguće korigirati (za razliku od osvjetljenosti, balansa boja i sl.). Razmislite pa onda okidajte!

Naučite kako funkcionira vaš aparat

Većina digitalnih aparata ne zahtijeva puno truda za korištenje. Uglavnom je pri projektiranju aparata (barem kod poznatijih prizvođača) posebna pažnja posvećena intuitivnosti i lakoći korištenja. Što se tiče ergonomije stvari su ponešto drugačije. Zbog marketinških razloga (formiranja različitih klasa aparata i formiranja njihove cijene) ergonomija pojedinih modela zna biti ciljano ograničena, da bi naveli korisnika da kupi napredniji i skuplji model.

Promašaj | Failure

Kada kupite digitalni fotoaparat dobro je pročitati njegove upute za upotrebu i paralelno sve stvari koje su tamo navedene isprobati na samom aparatu. Digitalci su za to idealni: najgore što se može dogoditi je da potrošite baterije. Na taj ćete način naučiti neke nove stvari i upoznati se sa mogućnostima i ograničenjima svog aparata, iako je vjerojatnije da ćete ograničenja spoznati tek kasnije tijekom korištenja.

Jedna od stvari koju je bitno na početku postaviti i prilagoditi svojim potrebama je svakako kvaliteta fotografija koje ćete snimati. Pročitajte članak o rezoluciji i kompresiji da bi se bolje upoznali s ovom temom. Ako već nešto znate o toj temi moj kratki savjet je: koristite najveću moguću rezoluciju i snimajte u jpeg format sa najnižim ili srednjim stupnjem kompresije da biste imali kvalitetne fotografije.

Upotreba bljeskalice

Većina suvremenih digitalaca koristi Auto postavku za bljeskalicu. To za početnike pojednostavljuje situaciju, ali ako malo analiziramo upotrebu fotoaparata Auto postavka nije baš najbolje rješenje. Prije svega, aparat uglavnom koristite po danu i tada vam bljeskalica rijetko treba, a ona se ipak puni pri svakom pokretanju aparata trošeći tako baterije. Najbolje je bljeskalicu isključiti (Off), i uključivati je samo onda kad je potrebna, i to na način koji vam odgovara.

Dobro je pozorno pročitati upute koje govore o različitim načinima rada bljeskalice (Auto, On, Off, Red-eye reduction, Night scene, Flash exposition lock…). Tako ćete način rada bljeskalice prilagoditi uvjetima u kojima fotografirate, što će svakako poboljšati fotografije. Samo da naučite izbjeći pojavu crvenih očiju fotografiranih osoba, već se isplatilo pročitati uputstva.

Domet bljeskalice je svakako jedan od važnijih podataka o kojima treba voditi računa. U velikim prostorijama ili pri snimanju na otvorenom pazite da subjekt bude u dometu bljeskalice, inače nemojte računati na to da će fotografija dobro izgledati.

Ako snimate portret neke osobe izbjegavajte upotrebu bljeskalice, osim ako posjedujete eksternu bljeskalicu i točno znate što radite. U takvim slučajevima ambijentalno svjetlo će uglavnom biti puno bolji izbor, pa koristite dužu ekspoziciju i učvrstite aparat da dobijete oštru sliku. Ako je korištenje bljeskalice ipak neizbježno, onda bljeskalicu barem podesite na Red-eye reduction.

Za fotografiranje u automobilu isključite bljeskalicu. Inače nećete moći izbjeći refleksiju od stakla automobila i slika će biti neupotrebljiva. I u slučaju da snimate kroz staklo morate isključiti bljeskalicu, jer će se dio svjetlosti bljeskalice reflektirati od stakla i preeksponirati sliku (vjerojatno ćete dobiti potpuno bijelu sliku).

Predefinirane scene

Većina aprata niže i srednje klase ima nekako izvedene kontrole koje će vam pomoći pri fotografiranju određenih tipičnih scena. Proizvođači aparata ulažu znatne napore u postavljanje parametara ovakvog načina rada, pa nikako nemojte zanemariti ovakve postavke – one daju dosta kvalitetnije fotografije od univerzalnog Auto moda. Početnički aparati imaju predefinirane tzv. scene koje postavljaju odgovarajuće parametre za neke tipične scene:

– Auto – univerzalni način rada, za sve dobar ali nigdje odličan;
– Landscape – način rada predviđen za snimanje pejzaža, gradskih i sličnih scena pri kojima je poželjno da dubinska oštrina bude što veća i svi dijelovi slike budu u fokusu (smanjuje otvor blende i povećava vrijeme ekspozicije);
– Portrait – predviđeno za snimanje portreta (povećava otvor blende smanjujući dubinsku oštrinu);
– Sport (ili Kids & Pets) – režim rada prilagođen za snimanje dinamičnih scena, u kojima je potrebno što kraće vrijeme ekspozicije (povećava otvor blende i ISO osjetljivost, i tako skraćuje ekspoziciju);
– Night mode – radni parametri prilagođeni snimanju pri lošim svjetlosnim uvjetima (u sumrak i po noći). Bljeskalica je obično isključena ili radi u Night scene modu, produženo je vrijeme ekspozicije. Preporuča se korištenje stativa ili nekog drugog oslonca za aparat da bi dobili što oštriju sliku;
– Indoor – način rada sličan prethodnom, pokušava se što bolje iskoristiti slabo ambijentalno svjetlo, bljeskalica se uključuje samo ako je potrebno;
– Beach & Snow – predviđeno za scene koje sadržavaju velike reflektivne površine, te scene su inače problematične i znaju zavarati automatiku aparata koja podeksponira u stvarnosti vrlo svijetle scene;
– Macro – način rada prilagođen snimanju pri vrlo malim žarišnim duljinama (obično 3 – 30 cm).

Aparati srednje klase su nešto “napredniji” i daju nam mogućnost da izravno utječemo na dva najbitnija parametra fotografije: otvor blende i ekspoziciju. Znajući da se profesionalci skoro uvijek služe ovakvim načinom rada, lako je zaključiti da nam to omogućava puno bolju kontrolu fotografije. Osim manualnih postavki (M) pri kojima sami postavljamo oba dva parametra, što zahtijeva puno prakse i pažnje, nude se i dva načina rada u kojima izravno utječemo na otvor blende (Aperture value, Av) ili trajanje ekspozicije (Time value, Tv), a aparat sam prilagođava drugi parametar ovisno o osvjetljenju scene. Na ovaj način možemo puno bolje kontrolirati kako će sama fotografija “ispasti”, utjecati na eksponiranost fotografije, dubinsku oštrinu i sl. Daleko je lakše iskazati ugođaj fotografije ako niste limitirani (ponekad svojeglavim) automatskim algoritmima aparata.

Ostale važnije kontrole

Kompenzacija ekspozicije

Poza | Threatening position

Kompenzacija ekspozicije služi da se dodatno podesi ekspozicija fotografije (zapravo odmakne od izmjerene vrijednosti koju je kao optimalnu odredila automatika). Proizvođači su svjesni da algoritmi za procjenu i mjerenje svjetlosti scene nisu i ne mogu biti savršeni i univerzalni. Jednostavno je nemoguće postaviti parametre koji bi zadovoljavali zahtjeve svih scena koje će korisnik snimati. Zbog toga je ponuđena jednostavna kontrola kojom možemo ekspoziciju koju je automatika procijenila kao optimalnu (a ne mora uvijek biti točna) podesiti na korektnu vrijednost. Primjerice, ako snimamo scenu čiji dominatni dio ima veliku svjetlinu (npr. snježne površine), tada će automatika to kompenzirati tako da sliku podeksponira (i npr. snijeg neće biti bijele nego sive boje). Da bismo to izbjegli namjestit ćemo ekspoziciju tako da joj dodamo nekoliko koraka ekspozicije (EV – exposure value). Obično se ekspozicija može kompenzirati u rasponu od -2 do +2 EV u koracima od jedne trećine EV.

Balans bijele boje

Ljubavna priča | Love story

Balans bijele boje je kontrola kojom možemo namještati vrijednost koju aparat procjenjuje kao bijelu boju. Većinom su fotoaparati kalibrirani tako da točno procjenjuju bijelu boju pri dnevnom svjetlu, a pri različitim vrstama rasvjete dolazi do pomaka registriranog spektra u odnosu na stvarni, i kao posljedica toga boje bivaju pomaknute i slika izgleda neprirodno. Svi fotoaparati imaju ponuđeno nekoliko tipičnih vrijednosti (Daylight, Cloudy, Tungsten, Flourescent i sl.), a neki omogućavaju i da dodatno kalibriramo vrijednosti bijele boje. Obično postavljanje balansa bijele boje na odgovarajuću vrijednost puno prirodnije interpretira boje od univerzalne Auto postavke.

Metode mjerenja svjetla

Suvremeni fotoaparati su u velikoj mjeri unaprijedili metode mjerenja i procjene svjetla u odnosu na starije aparate. Postoji više načina procjene odgovarajuće vrijednosti ekspozicije za pojedinu scenu u ovisnosti o osvjetljenosti scene. Opširnije o tome pročitajte u članku metode mjerenja svjetla.