Panoramska fotografija

Razvoj digitalne fotografije je donio ogroman napredak i olakšao većinu poslova kad obrade informacija, a omogućio je i neke koji su do prije 5 ili 10 godina bili praktički nemogući. Među takvima je i panoramska fotografija, koja je prije bila moguća samo pomoću specijalnih aparata i filmova nestandardnih formata. Danas je moguće uz malo znanja i volje spojiti više fotografija u jednu, tako da u jednu sliku stavimo više kadrova i prikažemo npr. cijeli trg u jednoj slici.

Trg kralja Tomislava | King Tomislav square

Ovakve slike mogu biti vrlo zanimljive, ne samo zbog svog sadržaja, nego i zbog neobičnog formata. Najčešći format (omjer stranica slike) je 4:3, a u novije vrijeme se sve češće viđa i 16:9. Omjer 16:9 se sve više razvija u novije vrijeme zbog novog standarda HDTV formata i pogodniji je za gledanje filmova, dok je omjer 4:3 s nama puno duže. Ovakav omjer u počecima razvoja televizije nije bio slučajan – to je otprilike omjer “stranica slike” koju vidi ljudsko oko. Naravno da slika koju mi vidimo nije baš pravokutna ali vidni kut je malo zatvoren po vertikali zbog anatomije, tako da je omjer 4:3 prilično dobra aproksimacija. Baš takav “prirodni” omjer stranica slike na koji smo navikli čini panoramske slike zanimljivima i neobičnima. Druga neobična stvar na slici će se otkriti ako pažljivije pogledate gornju sliku, moći ćete primjetiti da je donji dio slike (šljunčana staza) prilično izobličen i da se zapravo radi o dugoj ravnoj stazi. Ostali dijelovi slike su također izobličeni, ali sve manje što su objekti na njima bili udaljeniji od objektiva. Ovakva iskrivljena perspektiva je karakteristična za panoramske snimke.

Stara splitska riva | Split

Još ekstremniji primjer možemo vidjeti na slijedećoj slici koja je sastavljena od niza fotografija snimljenih s mola poznate splitske Matejuške. Na krajnje lijevom i desnom rubu slike vide se dijelovi istog mola (koji je inače ravan). Dok sam ovo snimao stajao sam otprilike na sredini Matejuške, točno nasuprot Prokurativa. Zbog toga je taj središnji dio slike najmanje izobličen dok su svi dijelovi prema rubu slike sve više izobličeni zbog perspektive. Naravno da ne moraju sve panoramske snimke biti ovako očito izobličene. Ako se ograničimo na uži kut snimanja slika može na prvi pogled izgledati prirodno (iako svaka ovakva slika sastavljena od preko 4-5 fotografija neizbježno iskrivljuje perspektivu). Slika trogirske rive izgleda puno manje “umjetno” od gornjih dvaju primjera jer je sastavljena od tri fotografije, tako da joj je omjer širine i visine manji. Također se primjećuje da je kula Kamerlengo udaljenija i smanjena u pespektivi, dok bliži objekti izgledaju dosta veći.

Trogirska riva | Panorama of Trogir

Kako snimiti panoramsku sliku

Izrada ovakvih slika zapravo i nije tako komplicirana kako bi na prvi pogled mogli zaključiti. Najvažniji i najčešće kritični dio je samo fotografiranje. Potrebno je procjeniti najpovoljniju ekspoziciju koja će odgovarati cijeloj slici. Ako se intenzitet svjetla na nekom kraju slike ne mijenja drastično moguće je snimiti fotografije koje će se uspješno uklopiti u konačnoj slici. Najbolji način za procjenu ekspozicije je mjerenje svjetla u sredini konačne slike, odnosno na dijelu slike na koji će biti stavljen naglasak (npr. neka posebno zanimljiva zgrada ili spomenik). Važno je za vrijeme snimanja pojednih snimaka držati aparat u jednoj točki i zakretati ga samo horizontalno odnosno vertikalno. U tome će dobro doći stalak za aparat koji će ga omogućiti horizontalno zakretanje i spriječiti neželjeno pomicanje. Za početnike je najbolje koristiti Auto Stitch Mode (kod Canon aparata, kod nekih je Panoramic Mode i sl.). Kako god se zvao, taj način snimanja zapravo radi nešto vrlo jednostavno: procjenjuje ekspoziciju na osnovu prve slike, i zatim zadržava isti otvor blende i trajanje ekspozicije za sve slijedeće snimke. Osim toga pomaže i nastaviti snimke jednu na drugu tako da prikaže rubni dio prethodne snimke. U svakom slučaju, korisno je proučiti upute fotoaparata da bi mogli što bolje iskoristiti ovakav način snimanja. Ovaj postupak će dati prilično dobre rezultate za većinu scena. Drugi način snimanja dijelova panoramske snimke je manualno namještanje ekspozicije i snimanje pojedinačnih slika čiji se dijelovi preklapaju minimalno 20%. Ja najčešće odredim ekspoziciju na centralni dio slike i zatim blokiram ekspoziciju dok autofokus ostavim slobodan, ovisno o željenom izgledu slike. Nakon toga se vraćam na početak slike i okidam snimke jednu za drugom. Na taj način konačna slika bude bolje eksponirana jer procjenu ekspozicije vršim na sredini slike, dok Auto Stitch način procjenjuje ekspoziciju pri snimanju prve slike što može dovesti do velikog pomaka u ekspoziciji ako prva slika prikazuje dosta tamnije ili svijetlije dijelove od ostatka scene, npr. strana na kojoj je sunce.

Spajanje slika u jednu panoramu

Najbolji način koji sam do sada otkrio za spajanje panorama je Microsoft ICE, besplatan program sa relativno jednostavnim sučeljem koje nudi dobar omjer mogućnosti i intuitivnosti. U njemu je najčešće potrebno otvoriti slike koje želimo spojiti, nakon spajanja odrediti okvir slike i dimenzije u pikselima prije spremanja. Program nudi mogućnost izbora različitih vrsta spajanja, ovisno o načinu na koji ste rotirali fotoaparat prilikom snimanja slika za panoramu. Pomaže i ako znate malo engleskog i geometrije. Program se još razvija a na navedenoj adresi je moguće naći i detaljnije upute za upotrebu. Stvarno je impresivno da besplatan program ovako dobro funkcionira. Generiranje slike zna potrajati s velikim rezolucijama slike, ali se čekanje uglavnom isplati.

Još jedna jednostavna alternativa je i AutoStitch koji ima manje ergonomski prilagođeno sučelje, ali radi dobro.

Panoramska fotografija je zanimljiv i neobičan način da malo izađete iz ustaljenih okvira u fotografiji, tako da ga preporučam svima koji žele probati nešto novo – nije protuzakonito, ali je ipak zabavno.