Kao medij za pohranu fotografija većina današnjih digitalnih fotoaparata koristi flash memorijske kartice. Trenutno postoji šest komercijalnih tipova memorijskih kartica. U zadnje vrijeme su najpopularnije SD kartice. Tip kartice ovisi o modelu fotoaparata kojeg posjedujete, a kartice su fizički različitih dimenzija da bi se izbjeglo pogrešno korištenje (i zbog marketinške politike i profita proizvođača).

Pri kupovini memorijske kartice bitne su dvije stvari: brzina i kapacitet kartice. Što se tiče brzine, dobro je kupiti karticu sa što većom brzinom prijenosa podataka, ali ako kartica podržava brzinu koja je viša od brzine prijenosa sabirnice na aparatu onda vam to ne koristi ničemu. Uspostavlja se ona brzina prijenosa koju podržava sporiji uređaj. Zato je dobro prije odabira pogledati podatke za fotoaparat i definirati brzinu prijenosa koja vam je potrebna. Ako je memorijska kartica prespora, ona će usporavati aparat u radu, što zna biti frustrirajuće. Pogotovo sporost kartice dolazi do izražaja pri slijednom slikanju (burst mode), ili pri snimanju video snimki.

Što se tiče kapaciteta, tu je stvar jednostavna: što više – to bolje. Kad već kupujete memorijsku karticu, kupite onu sa najvećim kapacitetom kojeg si možete priuštiti. Ipak, pri odabiru vodite računa i o brzini – kartica velikog kapaciteta koja će usporavati aparat vam neće baš biti izvor zadovoljstva.

Moje mišljenje je da je potrebno imati memorije za barem 300-400 fotografija. Naravno, sve ovisi o osobnim navikama i potrebama pojedinca. Obično se savjetuje nabava barem dvije kartice da bi imali rezervu kad vam ponestane memorije, ali ja mislim da je bolje kupiti jednu karticu većeg kapaciteta nego dvije male. Moći ćete na nju pohraniti isti broj slika kao na dvije manje, a ne morate se brinuti da ćete rezervnu negdje izgubiti ili oštetiti.

Ako svakodnevno prenosite veliki broj fotografija, bilo bi dobro da razmislite o nabavi čitača kartica. Tako ćete ubrzati prijenos podataka, i smanjiti potrošnju baterija u fotoaparatu. Većina današnjih prijenosnih računala ima ugrađen čitač kartica.

Tipovi memorijskih kartica

SD – Secure Digital

SD tip memorijskih kartica je 2004. godine uvjerljivo preuzeo primat na tržištu digitalnih fotoaparata. Zanimljivo je da se u većini uređaja koji koriste SD tip kartica može koristiti i MMC (MultiMedia Card). Ipak, MMC tip kartica je dosta sporiji i nema nekih tehnoloških mogućnosti koje imaju SD kartice. Vjerojatno je i taj dualizam i mogućnost izbora uvjetovala povećanje udjela ovog formata na tržištu u prošlosti.

Ovisno o samoj flash memoriji koja je u njih ugrađena mogu se koristiti pri različitim brzinama prijenosa podataka. Dimenzije SD kartice su 24x31x1.2 mm, iste kao i MMC kartice, ali SD kartice na sebi imaju prekidač koji onemogućava pisanje ili brisanje podataka s kartice i imaju dva kontakta više u odnosu na MMC. Zapravo se ne radi o električnom prekidaču, nego samo o položaju plastičnog klizača koji čitaću kartice daje informaciju o pravu pisanja na karticu.

Postoje i dvije modifikacije SD standarda koje se koriste u uređajima iznimno malih dimenzija: MiniSD i MicroSD. Dimenzije su MiniSD kartica su 21.5x20x1.4 mm, a MicroSD 11x15x1 mm. Osim dimenzija ove modifikacije su potpuno identične SD tipu kartica, koriste isti protokol za transfer podataka i istu vrstu zaštite podataka. Zahvaljujući tome postoje i adapteri u koje je moguće umetnuti MiniSD i MicroSD kartice i koristiti ih kao obične SD kartice.

MicroSD kartice su sve popularnije u današnjim mobitelima i drugim minijaturnim uređajima zbog svojih dimenzija i karakteristika.

Inače, SD kartice su originalno projektirane za prijenos glazbenih datoteka. Zbog toga podržavaju zaštitu od neovlaštenog kopiranja i enkripciju podataka(CPRM-Content Protection Rights Management). Iako je vrijeme pokazalo da nisu puno korištene za prijenos glazbe, proizvođači su shvatili da ovaj tip kartica ima velike prednosti za digitalne fotoaparate. Najveće prednosti su svakako male dimenzije, odlične performanse i niska potrošnja energije.

Originalni SD standard je predviđao kapacitete do 2 GB, pa je s vremenom uvedena varijanta SDHC sa mogućnošću adresiranja do 32 GB koja je kompatibilna sa većinom uređaja (osim onih najstarijih koji ne mogu adresirati više od 2GB).

Pojavio se i najnoviji standard SDXC koji omogućuje adresiranje do 2 TB (2048 GB) podataka.

CompactFlash

CompactFlash je proizvod trenutno najvećeg proizvođača flash memorija SanDisk. Standard je predstavljen 1994. god. i jedno vrijeme je bio najzastupljeniji tip memorije za fotoaparate. U posljednje vrijeme ga istiskuje SD tip kartica. Važno je i napomenuti da CF kartice postoje u dvije dimenzije: Type I (debele 3.3mm) i Type II (debele 5mm). Širina i visina obje verzije je 44×36 mm. Uređaji sa utorom za Type II mogu koristiti obe verzije, a zanimljivo je da je Microdrive također uklopljen u standard Type II. Microdrive je zapravo bio minijaturni hard disk postavljen u CompactFlash Type II karticu.

Trenutno se relativno malo koristi, ali zbog visokih performansi se susreće kod vrhunskih fotoaparata.

SmartMedia

SmartMedia tip kartica je razvila Toshiba još 1995. god. SM kartice nemaju na sebi uključen memorijski kontroler, što zahtjeva ugradnju kontrolera na uređaje za čitanje/pisanje i uzrokuje probleme s kompatibilnošću. Dimenzije su im 3.6×4.5×0.5 mm, i zbog svoje male debljine su krhke i osjetljive na savijanje. Zbog tih razloga su istisnute iz upotrebe. Najveći proizvedeni kapacitet SM kartice bio je 128MB.

Najviše su ih u svoje digitalce ugrađivali Fuji i Olympus, ali nakon što su zajednički razvili novi standard xD i oni su ih izbacili iz upotrebe. Sada se i xD standard napušta jer se ni ovako veliki igrači nisu mogli nositi sa zahtjevima tržišta.

xD – Picture Card

Ovo je najnoviji tip memorijskih kartica na tržištu. Nastao je 2002. kad su Fuji i Olympus bili prisiljeni preći na novi standard, zato što SmartMedia kartice koje su do tada uglavnom koristili više nisu mogle pratiti tehnološke zahtjeve. Kapacitet kartica je postao premali za zahtjeve novih modela fotoaparata, krhkost samih kartica je od početka bila problem, imale su male brzine prijenosa podataka i česte probleme s kompatibilnošću.

Predviđeno je da se proizvode u rasponu kapaciteta od 16MB – 8GB. Zbog zahtjeva tržišta se prešlo na SD/MMC kartice koje su performansama usporedive sa xD standardom.

Sony Memory Stick

Sony je 1998. god. predstavio vlastiti format flash memorija pod imenom Memory Stick. Zapravo se radi o pomalo bezobraznom korištenju svoje dobre pozicije na tržištu na način da se vlastite korisnike ograniči na Memory Stick, i time ih se navede da opet kupuju Sony proizvode. Zbog toga Sony svoj format Memory Stick koristi u svim svojim proizvodima (fotoaparati, igraće konzole, PDA računala, mobiteli, kamere…) pokušavajući tako povećati svoj tržišni udio. To zapravo i ne bi bilo tako loše kad ne bi postojao i tamniji dio priče. Od 1998. kad je izašao prvi Memory Stick Sony je “predstavio” ukupno pet modifikacija Memory Stick-a (MS, MS Select, MS Pro, MS Duo i MS Pro Duo) koji međusobno nisu potpuno kompatibilni, a većina ih uopće nije kompatibilna. To se dijelom dogodilo zbog traljavog postavljanja inicijalnog standarda (MS), a dijelom namjerno da se izazove konfuzija kod korisnika i pokuša im se prodati što više Sonyjevih proizvoda.

Zbog takvih promjena standarda, zapostavljanja razvoja (najveći MS je izašao sa kapacitetom 128MB) i tvrdoglavog inzistiranja na svojim standardima Sony je izgubio dio korisnika koji su bolje pratili situaciju, ali je svakako dobio onaj veći dio koji ne prati zbivanja na tržištu i koji su po inerciji kupovali njihove proizvode. U novije vrijeme Sony se odriče Memory Stick standarda i postavlja SD priključke u svoje fotoaparate.