Fotografija je proces stvaranja slika pomoću svjetlosti reflektirane od objekta kojeg fotografiramo. Sama riječ fotografija dolazi od grčkih riječi φως phos (svjetlost) i γραφις graphis (olovka, kist), i mogla bi se doslovno prevesti kao crtanje pomoću svjetlosti (Wikipedia).
Prema ovoj definiciji početkom fotografije može se smatrati tzv. camera obscura (lat. zamračena prostorija). Camera obscura je inače metoda kojom su umjetnici u 16. stoljeću projicirali željenu sliku na zid prostorije na način da bi cijelu prostoriju zamračili i jedina svjetlost bi ulazila kroz malenu rupicu na jednom zidu. Odatle dolazi i naizgled besmisleni naziv kamera (lat. camera – soba, prostorija) za naprave koje bilježe sliku. Camera obscura nažalost nije imala mogućnost trajnog bilježenja slike, to je jednostavno bio zanimljiv način projiciranja svjetlosti. Međutim, princip rada današnjih kamera i fotoaparata zasniva se baš na ulasku svjetlosti u tamnu komoru kroz maleni otvor i bilježenju te svjetlosti.
Efekt camere obscure su koristili neki slikari da bi što vjernije prenijeli obrise pejzaža ili portreta neke osobe, a zatim bi na osnovi tih obrisa lakše dolazili do uvjerljivih slika. Ta praksa je trajala sve do 19. stoljeća, a u međuvremenu je bilo mnogo eksperimenata kojima se nastojalo trajno zabilježiti slika camere obscure. Često ćete naići na ljude koji misle da su cameru obscuru koristili samo manje daroviti slikari, što nije istina – čak se i poznati Caravaggio koristio time da bi što bolje prenio dojam svjetlosti i sjene (chiaroscuro), a Leonardo Da Vinci je i neke svoje pokuse vršio u tamnoj komori.
Eksperimentiralo se sa raznim kemijskim sredstvima osjetljivima na svjetlost, ali tek je Nicéphore Niepce 1825. otkrio tehniku kojom je moguće trajnije zabilježiti sliku. Njegova metoda je zahtjevala višesatnu ekspoziciju uz jako dnevno sunce. U pokusima kojima je pokušavao usavršiti svoju tehniku pomagao mu je pariški slikar Jacques Daguerre. Nakon Niepceove smrti Daguerre je sam nastavio sa eksperimentima. Daguerre je 1839. god. objavio da je pronašao način da se sačuva pozitiv slike. Francuska vlada je otkupila prava na njegov izum (nazvan dagerotipija) i ponudila svima koji su bili zainteresirani mogućnost da se bave “fotografijom”.
Negdje u isto vrijeme u Engleskoj William Fox Talbot je otkrio postupak nazvan kalotipija kojim je bilo moguće proizvesti negativ koji se zatim mogao neograničeno umnožavati. Njegov postupak se sastojao od ekspozicije papira premazanih srebrnim kloridom, i zatim kemijskog razvijanja tih negativa. Nažalost, on je svoj izum patentirao što je ograničilo razvoj i popularnost te metode. Nakon toga je život proveo vodeći sudske parnice kojima je pokušavao zaštititi svoj izum i zabraniti ostalima da se koriste njegovim saznanjima, da bi na kraju razočaran sasvim odustao od fotografije.
Nastanak “klasične” fotografije
Fotografi su nakon tih otkrića desetljećima radili na usavršavanju postupka dobivanja slike, da bi revoluciju izazvao poznati George Eastman koji je umjesto papira 1844. uveo fotografski film. Film je zapravo bio tanka prozirna celuloidna traka premazana fotoosjetljivim slojem, što je u odnosu na dotadašnje kamere bilo pravo olakšanje: više nije trebalo sa sobom nositi velike ploče za ekspoziciju, glomazne kamere i otrovne kemikalije. Godine 1888. je na tržište izašla kamera Eastmanove tvrtke Kodak, pod sloganom “Vi pritisnite gumb, mi radimo ostalo”. Kamera je dolazila sa filmom, a nakon što bi se film iskoristio kameru je bilo potrebno poslati nazad u tvornicu koja je razvijala slike i kameru vraćala sa novom rolom filma. Zanimljivo je da ime tvrtke Kodak zapravo ne znači ništa konkretno, jednostavno su tražili kratku riječ koju će ljudi u širom svijeta moći lako i točno izgovarati.
Cijelo to vrijeme postepeno se su razvijale tehnologija i fotografske tehnike i na taj način fotografija je postala sve dostupnija širem krugu ljudi. Razvijeno je više vrsta kamera, ovisno o namjeni i fotografskom mediju. Pojavile su se izmjenjive leće koje su omogućile više namjena istog fotoaparata. S vremenom su fotoaparati postali sve manji.
Dugo je prevladavala crno-bijela fotografija koja je i dan-danas jako zanimljiva, najviše zbog “čistoće” izražaja u kojoj eliminacijom jednog od subjektivno najvažnijih sadržaja (boje) do izražaja dolazi fokus i kompozicija. Meni je na foto-tečaju razvijanje crno-bijelog filma i razvijanje crno-bijelih fotografija na fotopapir bio definitivno najzanimljiviji dio. Rad u crnoj komori kod razvijanja i fiksiranja filma je sam po sebi zanimljiv. A nakon toga pod crvenom lampom razviti svoje fotografije na papiru i pri tome birati format, ekspoziciju i ostale parametre nekome tko je prije toga navikao na Photoshop otvara sasvim novu perspektivu. Većina ljudi danas pretpostavlja da prije ere Photoshopa nisu postojale velike mogućnosti manipulacije fotografijom. Ali mogućnosti su zapravo bile velike, od samog utjecaja na ekspoziciju do izrezivanja dijela fotografije (crop), višestruke ekspozicije i uvećanja su omogućavale manipulacije. Jedina je razlika što su te manipulacije bile puno manje praktične i brze pa nisu bile toliko popularne.
Fotografija u boji
Slijedeći veliki korak je bio razvoj fotografije u boji. Zapravo su eksperimenti sa slikom u boji provođeni još prije Eastmanovog otkrića. Prvi uspješni eksperiment kojim je proizvedena slika u boji je bio 1861. i održao ga je fizičar James Clerk Maxwell. Ti prvi eksperimenti su se održavali na način da su se koristile tri kamere, ili bi se vršile tri ekspozicije sa filterima u boji. Prvi komercijalni film u boji je bio Autochrome (1907.), a prvi moderni kolor film je bio Kodachrome (1935.) i zasnivao se na tri obojene emulzije.
Fotografija u boji je svojedobno donijela revoluciju u dostupnim mogućnostima izražavanja. Isto tako, realnost prikaza je drastično porasla sa dodatnim informacijama o bojama na slici. Osim umjetničkog aspekta i dokumentarna fotografija je dobila na popularnosti jer je prenosila puno više informacija.
Nakon razvoja fotografije u boji dugo su sva unapređenja u fotografiji bila postepena i više su se odnosila na napredovanje optike, pribora i opreme nego na samu tehnologiju fotografije. Tako je bilo do slijedeće velike revolucije: razvoja digitalne fotografije.
Digitalna fotografija
Posljednja velika revolucija u fotografiji je svakako digitalna fotografija. Zapravo se radi samo o promjeni medija na koji se bilježe informacije (slike), dok su metode ekspozicije i optika ostali potpuno isti i fotoaparati su uglavnom zadržali svoj stari oblik i način korištenja. Ali “samo” promjena medija je dovela do toga da je fotografija kroz razdoblje od nekoliko godina postala višestruko jefitinija, dostupnija i popularnija. Meni osobno je fotografija bila zanimljiva i u vrijeme filma, ali tek sa digitalnom fotografijom sam dobio slobodu eksperimentiranja, kako zbog mogućnosti pregleda fotografije odmah na aparatu (bez čekanja na razvijanje filma), tako i zbog cijene po fotografiji. Prije digitalnog doba morali ste razviti kompletan film, pregledati fotografije i onda naručiti dodatne kopije onih koje su uspjele i sviđaju vam se. Odjednom je to postalo moguće odmah. One koje “nisu dobro ispale” ste mogli odmah ignorirati ili izbrisati.
Prvi funkcionalni digitalni fotoaparat je 1975. u laboratorijima kompanije Eastman Kodak napravio inženjer Steven Sasson. Koristio je tada najnoviju tehniku CCD senzora sa 0,01 megapikselom i trebalo mu je 23 sekunde da bi spremio sliku u memoriju (magnetnu kazetu kakve su korištene u kazetofonima). Prvi komercijalno dostupni digitalni fotoaparat je bio Dycam Model 1 iz 1990. godine.
Kasniji razvoj digitalne fotografije je manje-više svima poznat i doveo je do masovne popularizacije digitalnih fotoaparata i drastično manje cijene fotografiranja.