Rezolucija
Za većinu ljudi koji prvi put razmišljaju o kupnji digitalnog fotoaparata prva stvar o kojoj razmišljaju i kategorija po kojoj dijele aparate je rezolucija (razlučivost, broj piksela) senzora fotoaparata. Dakle, koliko megapiksela je dovoljno za dobru sliku?
Kao prvo, nemojte misliti da je za kvalitetu slike potreban što veći broj pixela. Postoji kritična vrijednost od otprilike 1,3 Mpix (1280×960) nakon koje kvaliteta slike nije izravno povezana sa rezolucijom. Nakon te vrijednosti slika sadrži dovoljnu količinu informacija da bi izgledala čisto i dovoljno izoštreno razvijena na standardnom fotografskom formatu 9×13 cm. Ako bismo usporedili fotografiju istog kadra snimljenu starijim, ali kvalitetnim SLR fotoaparatom od 4 Mpix sa fotografijom nekog modernog mobitela ili digitalca niže klase vidjeli bismo da kvalitetniju snimku daje kvalitetniji aparat (veći senzor, bolja optika, realnije boje, pravilnija geometrija…) bez obzira na nižu rezoluciju. Znači, da biste odgovorili na gornje pitanje morate najprije definirati kako ćete koristiti i pregledavati fotografije.
Odgovor je zapravo prilično jednostavan: za pregledavanje na računalnom monitoru bit će sasvim dovoljno 3 Mpix (što nam daje rezoluciju od 2048×1536 px – više od većine današnjih monitora), ali za ispis na fotopapir nam ipak treba malo teorije. Da bi slika dobro izgledala ispisana na fotopapiru trebala bi biti ispisana pri minimalno 300 DPI (u usporedbi sa prikazom na monitoru od 72 PPI). DPI (dots per inch) i PPI (pixels per inch) su zapravo analogne veličine koje označavaju gustoću informacija sadržanih u slici, a nazvane su različito iz praktičnog razloga – da bi izbjegli zabune i definirali medij na kojem se slika prikazuje. Znači, potrebna rezolucija slike je izravno povezana sa dimenzijama isprintane slike a iz slijedeće tablice ćete lako zaključiti kolika rezolucija je dovoljna za vaše potrebe. Jasno, današnje tipične rezolucije daleko nadmašuju vrijednosti iz ove tablice i lako je zaključiti da su danas dostupne mogućnosti više nego dovoljne za prosječnog korisnika.
| PPI | broj točaka | mm | standardni format papira |
|---|---|---|---|
| 300 | 11114×14008 | 840×1186 | A0 |
| 300 | 7016×11114 | 594×840 | A1 |
| 300 | 4961×7016 | 420×594 | A2 |
| 300 | 3508×4961 | 297×420 | A3 |
| 300 | 2480×3508 | 210×297 | A4 |
| 300 | 1748×2480 | 148×210 | A5 |
| 300 | 1240×1748 | 105×148 | A6 |
| 300 | 874×1240 | 74×105 | A7 |
| 300 | 614×874 | 52×74 | A8 |
Kompresija
Da bi na memorijsku karticu stalo više fotografija i da bi se ubrzao proces zapisivanja podataka na karticu koristi se neka vrsta komprimiranja podataka. Najčešće se radi o tzv. JPEG kompresiji koja nudi odličan omjer kvalitete i veličine datoteke. Ipak, u procesu komprimiranja JPEG algoritmom dolazi do odbacivanja određene količine podataka koji nepovratno nestaju i tako gubimo na kvaliteti slike. Zbog toga nam većina fotoaparata nudi da odaberemo stupanj komprimiranja slika, ostavljajući nam tako izbor između manjeg broja kvalitetnijih ili većeg broja fotografija manje kvalitete. Obično su ponuđena dva ili tri različita stupnja kompresije, što je sasvim dovoljno. U slučaju da imate dovoljnu količinu memorije ili ne planirate snimiti veliki broj snimaka, najbolje je odabrati najniži stupanj kompresije i tako dobiti najkvalitetnije moguće fotografije. Ako nemate dovoljno memorije onda ste prisiljeni na kompromis, ali u svakom slučaju preporučljivo je važne fotografije sačuvati u što većoj kvaliteti. S obzirom na to da je memorija danas relativno jeftina to ne bi trebalo predstavljati veliki problem, jer većina vlasnika digitalaca ima memorije barem za nekoliko tisuća fotografija. Na mobitelima koji se koriste kao fotoaparat je situacija jako slična.
RAW format
Zahtjevniji fotografi danas sve više koriste mogućnost da fotoaparat na memorijsku karticu pohrani podatke bez komprimiranja u RAW formatu. Ovo omogućava da se sve svjetlosne informacije koje senzor registrira kasnije obrade u specijaliziranom softveru koji je uvijek moćniji od onoga koji se nalazi u fotoaparatu i koji je uvijek optimiran sa zahtjevima na brzinu i veličinu datoteka ispred kvalitete zapisa. Osim toga, softver fotoaparata je optimiran za određene tipove scena, dok različitih scena može biti bezbroj. Softver instaliran na računalo fotoaparata ne može se mogućnostima mjeriti sa softverom na osobnom računalu. Osim toga, predefinirani scenariji kojima se koriste algoritmi fotoaparata nikada neće pokriti sve moguće situacije u realnim uvjetima.
RAW fotografije nisu komprimirane i zauzimaju višestruko veći prostor od standardnih jpeg fotografija. Ali zato pružaju puno više mogućnosti zahtjevnim korisnicima.
Danas kada cijena i raspoloživost memorije nisu problem, u nekim scenarijima ima smisla koristiti RAW format. Ali treba biti svjestan da same RAW fotografije bez daljnje obrade ne možete koristiti. A raspoloživost vremena je danas ipak problem. Možda je za zahtjevne korisnike ipak najbolji kompromis paralelno spremanje fotografija u RAW i jpeg formate.